Razgovor s djetetom o posvojenju
Obiteljski zakon detaljno uređuje institut posvojenja, određuje tko može biti posvojitelj, definira postupak posvojenja, ali i propisuje obvezu posvojitelja da djetetu do njegove sedme godine života trebaju reći da je ono posvojeno.
Ako je riječ o starijem djetetu, ono će imati svijest o životu prije i poslije posvojenja, no što je s djecom koja su posvojena u mlađoj dobi i ne sjećaju se života prija onog u posvojiteljskoj obitelji?
S djetetom treba o posvojenju razgovarati puno i stalno, na različite načine i koristeći sve moguće prilike, jer dijete ima pravo na informacije o svojoj povijesti.
Kako reći djetetu?
Sam razgovor, količinu informacija i način njihovog priopćavanja treba prilagoditi djetetovoj dobi, pa će tako za dijete mlađe dobi biti prikladnija kratka i jednostavna priča (priča o tome kako je njega rodila jedna druga žena, a ne mama s kojom živi). Ovo je važno naglasiti, kako bi dijete stvorilo ispravnu sliku, ne preskačući dio života o rođenju. Djetetu treba govoriti istinu, provjerene informacije, uz naglasak na korištenje ispravne terminologije (tako se primjerice mamom treba nazivati posvojiteljicu, a biološkom mamom - osobu koja ga je rodila).
Što nikako ne reći
Važno je naglasiti da je priča o posvojenju uvijek priča o djetetu i tome kako je ono stiglo u obitelj i dobilo nove roditelje. Nemojte nikako predstaviti priču tako da niste mogli dobiti dijete, pa ste ga zato išli posvojiti.
U svim razgovorima o posvojenju ključno je poštivati pravo djeteta na privatnost. Priča posvojenog djeteta je njegova priča, a ne posvojiteljeva i dijete ima pravo odlučiti u kojoj mjeri želi da drugi o njoj znaju.
