Biološko roditeljstvo životnih partnerica
Istospolni parovi koji žele biti roditelji, a to možda nisu ostvarili iz eventualne ranije heteroseksualne veze, nemaju lagan put k ostvarivanju roditeljstva.
Jedan od načina na koji ženski istospolni par može ostvariti roditeljstvo jest trudnoća jedne od životnih partnerica. No u Hrvatskoj nije moguće u tom slučaju doći do sperme iz banke sperme, jer ona na žalost i nakon više od 4 godine od donošenja Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji nije oformljena niti ima naznaka da će banka sperme uskoro oživjeti, kao i zato što je Zakon na vrlo nespretan, ali eksplicitan način onemogućio medicinski potpomognute postupke oplodnje za istospolne parove.
Koje opcije imaju životne partnerice da bi ostvarile roditeljstvo? Jedna od mogućnosti jest donacija sperme od strane paru poznatog donora. No što ako isti kasnije krene u postupak priznavanja djeteta (što mu se ne mož e zabraniti)? Tko bi u tom slučaju imao jače pravo na dijete – biološki roditelj ili životna partnerica rodilje? Iako u praksi hrvatskog pravosuđa nije (još) bilo ovakvih slučajeva, sama činjenica da teoretska mogućnost za to postoji, stavlja životne partnerice pred tešku odluku – ići u ovom smjeru ostvarivanja roditeljstva u Hrvatskoj ili eventualno odabrati za to državu koja ima mnogo jasnije zakonske okvire, kako bi se mogući, gore opisani konflikti u samom početku izbjegli (npr. Danska).
S druge strane, naše zakonodavstvo ne poznaje institut odricanja od očinstva, dakle, ako u rodni list bude upisano ime oca (donora sperme), on se ne može odreći očinstva odnosno djeteta. Majkama ostaje na raspolaganju mogućnost da ne prijave ime oca djeteta u maticu rođenih, u kom slučaju biološki otac djeteta ostaje nepoznat. No ta činjenica i dalje ne sprječava osobu – donora sperme koja se smatra ocem djeteta, da zatraži utvrđivanje očinstva.
Dok zakonodavac ne razradi ovaj segment života životnih partnerica, ostaje im na raspolaganju samo imati povjerenja u osobu koja je kao donor sperme biološki roditelj djeteta.
